Perception

 photo sky-little_zps65e2758b.jpg

I saw a sunrise of a thousand highs... I saw the melting colors in the sky.

"If the doors of perception were cleansed, everything would appear to man as it is, infinite."
- William Blake

“Where's your will to be weird?”
- Jim Morrison

"I'd like to make myself believe
That planet Earth turns slowly
It's hard to say that I'd rather stay awake when I'm asleep
'Cause everything is never as it seems"

- Owl City

Unusual You

 photo inthefield_zps2e4c5e74.png

"Only an angel can be so unusual..."

Djevojka. Tražim sebe. Mijenjajući sebe, mijenjam svijet oko sebe. Radost. Kreativnost. Bezuvjetna ljubav. Davanje. Vjera. Intuicija. Znanje. Mudrost. Razumijevanje. Slušanje. Izražavanje.

Vizija. Osjećanje. Djelovanje. Primanje. Davanje.
Zadovoljstvo. Uživanje. Prihvaćanje. Dopuštanje.

Mir. Ljubav. Jedinstvo. Poštovanje.

Inspiracija. Boje. Riječi. Stvaranje.
Stihovi. Glazba. Slika.

 photo handscolors_zps3365fa50.jpg



...Ajmo odlučit da danas sve je divno
Da ne postoji sutra i da ništa nije sivo

Ajmo odlučit da život je lijep
Ostat ležati u krevetu i ne mijenjati svijet...

Undercover

...Our home forever is Outer Space...

 photo stars2_zps0b1bb882.gif

In the Cosmos, we are free.

Čitam <3
Caitlin McCourt


Credits

Designer: k-isstherain
Adjustment: DesignFreak
17.01.2016.


Zanimljivo mi je to da je ovo 333. post na blogu, a ujedno prvi post u 2016. godini. Naravno, to je zanimljivo samo meni, iz samo meni poznatih razloga.

Proteklih mjesec dana za mene je bio iznimno stresan vremenski period i trenutno sam u fazi psihičke i emocionalne rehabilitacije. Naučila sam mnogo toga, što o sebi, što o drugim ljudima. Ego mi je doživio živčani slom, mnoge moje iluzije o životu su se urušile i zapljusnula me ne tako ugodna stvarnost. Bili su to dani teške duševne boli, osjećaja beznađa i usamljenosti, pokušaja da se ujutro ustanem iz kreveta bez da maštam o vlastitom samoubojstvu i napuštanju svega. Bili su to dani očajničkih poziva u pomoć, poziva koji su uglavnom neodgovoreni, zanemareni ili omalovažavani. Bili su to dani kad mi se počelo ostvarivati sve ono od čega sam strepila - da će na mojim leđima biti previše odgovornosti koje neću uspijevati ispuniti, a očekivanja okoline će se gomilati i samo gomilati. Bili su to dani kada je iskrenost postala jedina opcija. Dani, kada shvatiš da moraš prihvatiti sebe i izložiti svijetu svoje slabosti na dlanu. Dani, kada shvatiš da ipak postoje ljudi koji će biti tu uz tebe onda kada si najslabiji i kada ti je njihova pomoć najpotrebnija.

Naučila sam toliko toga...

 photo 8f2fd2d1d8b5f06be4b239a9f11028b7_zpsridfu9z8.jpg

Neke lekcije otkrile su mnogo toga lijepog, vrijednog divljenja, a neke druge su me upoznale sa surovom prirodom međuljudskih odnosa. Neki odnosi su oslabili, zahladili. I to je boljelo najviše od svega, jer se radi upravo o ljudima za koje sam vjerovala da će uvijek biti tu, bez obzira na sve. S druge strane... Postoje ti neki ljudi čija je ljubav jednaka za sva živa bića, čije poštovanje je usmjereno prema svima bezuvjetno, čije suosjećanje i želja za pomaganjem nemaju kraja. To su ti latentni prijatelji - tako ih volim zvati - osobe čija je prisutnost u vašem životu tako tiha i spokojna da ih jedva primjećujete, ali ako ih pozovete da se dokažu, to će učiniti u velikom stilu. Lakoća kojom će vam se odazvati ostavit će vas bez daha, a razumijevanje kojim raspolažu oborit će vas s nogu. S njima nikad niste vodili duboke razgovore, niste im otkrivali svoje tajne. Oni nisu bili tu kad ste ostvarili velika postignuća u svom životu, niti su vas dizali s dna onda kada ste padali. No, oni će vam dati uslugu prijevoza ako ih to zatražite. Oni će vam posuditi novce za lijek ako vi nemate dovoljno. Oni će vam platiti kavu i odmahnuti rukom uz riječi "ma nema na čemu, zaboravi". Oni će vam reći "javi ako će ti još što trebati". I nikad vas ništa neće tražiti zauzvrat.

Čuvajte te latentne prijatelje. Njih nije lako prepoznati, jer dolaze u svakakvim pakiranjima. Najčešće su to poznanici za koje ste vjerovali da s njima nemate ništa zajedničko i da s njima ne biste mogli ostvariti prijateljstvo. Ali ako ih iskreno zamolite za pomoć, oni će biti tu.

Doveo te k meni topao vjetar ljetnog popodneva,
Isti onaj što gladne ljubavi svojim valom razodijeva.
Obasjale su te zrake zlatnog Sunca na zalasku,
Našla sam se sa svojom samoćom na rastanku.

Prodirao si pogledom kroz nevidljivi oklop oko mene,
Sa svjetlošću tvojom stopile su se sve moje sjene.
Pažnjom si svojom zrcalio sve od čega bježim,
Srušio si stoljetne zidove tek dodirom jednim.

U šapatu čujem ti ime i znam – tebe sam čekala
Dok noću u snovima s nekim tango sam plesala.
Unio si mir u burne oluje mog srca,
Hrabra tvoja ruka na vrata moje duše kuca.

Bajke su stvarne onima što ih se usude sanjati,
Jer samo srcima svojim ne možemo lagati.
Tog dana su anđeli uslišali moje želje,
I nacrtali osmijeh na licu djevojke jedne...


(Pjesma nema veze s postom, to je posebna priča...)

Confession time: Slušala sam "Wrecking Ball" od Miley Cyrus i plakala sam. Bože, oprosti mi.

Volim vas.



Komentari (2) On/Off




so..yeah
11.12.2015.


Znači, skoro četiri mjeseca nisam objavila novi post. Nije da nisam pokušala pisati, jesam. Pisala sam, brisala, pisala, brisala... Napisala, objavila, obrisala... Pisala, brisala, pisala, brisala...
Posljednjih nekoliko mjeseci su za mene bili toliko emocionalno intenzivni da mi je naprosto trebalo vremena da probavim sve to i shvatim što se uopće dogodilo. Naposljetku sam odustala od pokušaja da išta napišem, jer su mi misli bile suviše kaotične da bih ih uspjela uobličiti u razumljiv tekst.

Makar sada imam potrebu osvrnuti se na sve to što mi se izdogađalo, odlučila sam ovoga puta to ne činiti. Razlog je jednostavan: neke stvari je dovoljno proživjeti samo jednom. Ne želim se dodatno mrcvariti tako što ću kroz pisanje iznova proživljavati stvari za koje sam jedva čekala da završe. Ta priča će ionako, kao i sve moje druge priče, biti ispričana usput – kroz stihove, slike, pjesme...

Čuješ sve, ono najtiše i najglasnije
One riječi u šapatu i sve neizgovorene

One što pisala sam dok srce je krvarilo
One što prešutjela sam dok nebo je plakalo

Kao da gola stojim pred tobom, a do vrata zakopčana
Od stida spuštam glavu, do kostiju razgolićena


Vidiš sve, ono najgore i najljepše
Smiješ se, jer ništa te ne odbija od mene

Sada vidiš moju bol, moje najcrnje snove
Slike na papiru uronjene u dugine boje

Kao da ranjena stojim pred tobom, tvojoj volji prepuštena
Još uvijek se borim sa sobom, od svijeta odbačena


Teško je vjerovati da konačno sviće dan
Kad toliko puta samo sanjala sam divan san
Teško je predati se toplini tvog dodira
Kad predugo me pokrivala zima Sibirska

Poražena stojim pred tobom, samo tebi predana
Ostavljam sve sumnje za sobom, srcem sam vođena.


Nemam ideje ni za sliku u ovom postu... Inspiracijo, molim te, vrati se!!!

Komentari (0) On/Off




Caught in a prison of your own devise
08.08.2015.


Ne postoji prigodan način da se započne post o Partijaneru.
On je način sam po sebi.

Ne znam zašto sam toliko oduševljena činjenicom da smo se, nakon svega, i dalje sposobni družiti, gledati kao ljudska bića koja kao da nikad nisu proživjela sve ono što smo nas dvoje zajedno proživjeli... Ili je upravo suprotno – uzimamo u obzir ta iskustva i to je to što nam dopušta da se i dalje promatramo kao ljudska bića i poštujemo jedno drugoga, bez obzira na sve.
Na trenutak sam imala osjećaj kao da to sve nije ni prestalo. To što su se mnoge okolnosti u međuvremenu promijenile i što više ne visimo jedno drugome za vratom 24 sata na dan, ne znači da je nečemu došao kraj. Možda se odnos samo transformirao, poprimio drugačiji oblik. To što na površini izgleda kao periodični prekid kontakta, pa njegovo ponovno obnavljanje, zapravo je samo promjena oblika komunikacije između dvije osobe. I kad se ne čujemo, mi se čujemo. I kad se ne vidimo, mi se vidimo. I kad se sretnemo, znam da smo oboje znali da ćemo se sresti.

Takav se oblik odnosa ostvari jednom u životu. To što si dvije osobe nisu fizički blizu, ne znači da među njima ne postoji blizina ili, bolje rečeno, bliskost.

Možda tek sada po prvi put svjesno shvaćam što je zapravo ljubav prema nekoj osobi. To je odobravanje, prihvaćanje nečijeg postojanja bez obzira na to što ta osoba učinila ili rekla. To je promatranje osobe čistih očiju, umjesto kroz naočale prijašnjih iskustava. To je viđenje bića onakvim kakvo ono doista jest. I prihvaćanje istog.

Te dvije noći dale su mi potvrdu onoga što sam cijelo vrijeme osjećala, a nisam se usudila pitati. Jedan njegov ozbiljan pogled i klimanje glavom dali su mi odgovor na sve. Partijaner nikad nije bio osoba koja puno govori. On govori kroz tišinu. Sada opet znam da se vjerojatno nećemo čuti tjednima, možda i mjesecima. Ali kontakt se ne prekida. „Ja sam uvijek tu“, kroz zagrljaj je odgovorio na moje neizgovoreno pitanje dok je narančasta svjetlost pljuštala po površini vode u obliku kapi kiše.

Međutim, kad čarolija dođe svom kraju, spuštanje na Zemlju nije najugodnija stvar na svijetu. Sve je divno i šareno kad se gleda s visoka, kroz bijele oblake. S visine se ionako sve stvari doimaju tako malenima, gotovo kao da ne postoje. Tek nagli pad i snažan udarac o tlo nas mogu probuditi. Pad i buđenje su ono što doista boli.

 photo azV1ygx_700b_v1_zpsheqelv3h.jpg

Ja sam se probudila u dubokoj, mračnoj provaliji svoje podsvijesti. U tom silnom mraku imala sam dojam da je sve oko mene prazno. Ovdje nema ničega, vjerovala sam, sve što osjećam i mislim je „tamo gore“, na površini, poznato i jasno. Međutim, nešto me i dalje držalo „ovdje dolje“. Pa sam ostala sjediti u toj praznini. Negdje sam uočila tračak svjetlosti. Bio je to sitan, jedva vidljiv plamen vatre, toliko slab, pa ipak dovoljno snažan da nastavi gorjeti u hladnoći i tami ove provalije. Sama činjenica da plamen gori znači da ovdje nečega ima. Ima kisika. Posvetila sam plamenu svoju pažnju i on je počeo rasti. Uskoro se pretvorio u pravu pravcatu vatru čija se toplina širila provalijom. Svjetlost je počela obasjavati neke nejasne obrise oko sebe. Približila sam se vatri, njezina toplina me pekla, a obrisi su se postepeno pretvarali u oblike. Oblike kakve susrećem samo u svojim najgorim noćnim morama, i od kakvih bi svaka osoba sa zdravim razumom pobjegla bez razmišljanja. Vidjela sam sebe, zamotanu u plašt boli, očaja i neopraštanja. I vidjela sam njega. Ukočenog, udrvljenog, kako stoji iza metalnih rešetaka koje je sam načinio. Vatra je obasjavala njegove oči. Oči sjajne poput morskih bisera, duboke poput oceana. Moj plašt i njegove rešetke bili su ono jedino što nas je razdvajalo.

Vatra je jedino što može spaliti moj plašt i otopiti njegove rešetke. Ali nekako, svi se bojimo njezine vrućine. Ne želimo se opeći. Zato što već jednom jesmo. Već smo se jednom približili vatri i njezina toplina nas je toliko prepala, da smo se radije odlučili za život u hladnoći i tmini vlastite podsvijesti. Ali taj sitan plamen uvijek je tu i uvijek će biti. On strpljivo čeka našu pozornost, naš kisik da ga rasplamsa. Samo vatra može spaliti ono što je umjetno i dati novi život onome što je stvarno i vječno.

A to je Ljubav.

Hoćemo li se ikad usuditi plamen pretvoriti u požar? Hoćemo li ikad osvijetliti tminu i dopustiti ljubavi da ispliva na površinu? Ne znam.

Ali jedno znam.

Da imam priliku, bez razmišljanja bih pristala ponoviti našu priču, od početka do kraja. Ne, to nije ljubav.
To je ludo žensko.

Kao da se Zemlja od Sunca nikad rastala nije
Kao da ruže nikada uvenule nisu
Lice tvoje bijelo u noći još uvijek se smije
I srca naša još uvijek usklađeno dišu

Kao da prošlost nikad nije ni prošla
Kao da promjene nas snašle nisu
Na tvoj poziv opet spremno sam došla
I u ritmu muzike tijela nam opet se njišu

Tišina je ona čiji glas se najbolje čuje
Dok uspomene stare kroz tijela nam struje
Ostat ću s tobom cijelu noć budna
Jer ova priča vrijedna je truda

Kao da hladan snijeg nikad se otopio nije
Kao da život nikada završiti neće
Toplina tvog pogleda još uvijek me grije
I zajedno koračamo putevima sreće

Kao da priču svoju dovršili nismo
Kao da miris proljeća ispario nije
Ovaj ples tvome srcu je pismo
Pročitaj što u srcu mom se krije


I ne, ovo nije posljednji post koji posvećujem Partijaneru. Ovakva se muza pronalazi jednom u životu.
Hvala ti.
Komentari (1) On/Off




Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.